nekad jesenas...
Jos jedno zlatno jutro. Setam, sustim, uzivam... Obukla bih ga da mogu. Oko mene svi zure. Ne znam vide li i oni ovaj zlatni sjaj sa svih strana, i pozdrav prirode. Nama.
Udisem duboko jesen, zanemarujuci gradski smog. I osecam samo ono sto zaista volim - zivot!
- Pozuri! - zacuh iza sebe. Majka povuce sanjivu devojcicu za rukicu, i prodjose mimo mene.
I ona susti, onako decije... Sitno.
I uziva zbog toga, zato ni ne zuri, pomislih.
Okrete se i preko ramena mi dobaci topao andjeoski osmeh. Razumeh je.
I ona je obukla ovo jutro...